13 Barok i klasicizam u Dubrovniku Obnova

13. Barok i klasicizam u Dubrovniku

Obnova u baroknom stilu • • • Poslije potresa 1667. neki srušeni objekti su popravljeni, neki izgrađeni novi – u nekim dijelovima grada izvršene su radikalne interpolacije Naravno stiski elementi koji prate novu gradnju primjereni su stilu vremena i podređeni ukusu investitora Talijan, vojni inženjer, Giulio Ceruti predlaže projekt obnove Place i predlaže izgradnju zgrada po modelu izrazito dekorativnih baroknih značajki, no vlast to svodi na mnogo manje raskošnu (skupu) izgradnju Andrea Pozzo projektira Crkvu Sv. Ignacija, Pietro Passalaqua izvodi ljupko stepenište kojim spaja Gundulićevu poljanu s trgom ispred Crkve Sv. Ignacija, a uz spomenutu crkvu Canali i Ranjina grade Collegium Ragusinum, isusovačku školu i sjemenište Andrea Buffalini projektira Katedralu, a Marino Gropelli crkvu Sv. Vlaha, zgradu Gradske straže i ljetnikovac Božidarović u Čajkovićima U crkvama brojni autori stare oltare zamjenjuju novima – baroknima, i tako redom

Obnova atrija Kneževa dvora nakon potresa 1667.

Pietro Paolo Jacometti, Miho pracat, 1638.

Marino Gropelli • Poslije potresa 1667. u Dubrovniku djeluje veći broj talijanskih majstora arhitekata, kipara i altarista • Među njima istaknuto mjesto pripada Venecijancu Marinu Gropelliju koji je na poziv gradskih vlasti od 1706. - 1715. sagradio novu crkvu Sv. Vlaha, u zrelom venecijanskom baroknom slogu • Tlorisa crkve je u obliku križa jednakih krakova upisanog u kvadrat s kupolom iznad križišta i s pravokutnim svetištem pridodanim na južnu stranicu kvadrata • Crkva je izvana ukrašena bogatom skulptorskom dekoracijom te kipovima “Sv. Vlaha”, “Vjere” i “Nade”nad pročeljem crkve, kao i raskošno izvedenim oltarom • Od kiparskih radova iz baroknog razdoblja Gropelliju se atribuiraju i monumentalni portal zgrade gradske straže s glavom ratnika na zaglavnom kamenu lučno oblikovanog nadvratnika (1708. ), figura anđela na portalu dubrovačke crkve Sv. Ignacija, te kip Krista na središnjem oltaru u Franjevačkoj crkvi

Marino Gropelli, Crkva Sv. Vlaha, 1706. - 1715.

Crkva Sv. Vlaha, pročelje

Crkva Sv. Vlaha, oštećenja balustrade i reljefa na zidu u Domovinskom ratu 1991 -95.

Marino Gropelli, Sv. Vlaho, 1706. 1715.

Marino Gropelli, Crkva Sv. Vlaha, 1706. - 1715.

Crkva Sv. Vlaha, relikvije Sv. Silvana

Marino Gropelli, Ljetnikovac Bozdari (Božidarević), poč. 18. st. , Čajkovići

Marino Gropelli, Anđeo na portalu, oko 1715. , Isusovačka crkva

Trg Luža

Marino Gropelli, ulaz u zgradu Gradske straže

Alatristi u Franjevačkoj crkvi • Od drugih majstora iz razdoblja baroka svakako treba spomenuti slijedeće altariste: • Giuseppe Sardi od 1685. - 1686. izveo je pet mramornih oltara u crvi Franjevačkog samostana • Francesco Cabianca - l 696. -1708. izveo je srednji oltar na južnom zidu crkve posvećen Gospi Karmelskoj i Sv. Josipu, isklesan od crvenkastog mramora • Braću Giovanni i Celio Toschini 1712. su projektirali i iskiparili glavni oltar Franjevačke crkve s monumentalnom figurom Krista pobjednika uzdignutog po sredini oltara nad menzom i s po dva tordirana stupa na objema stranama oltara – pretpostavlja se da je kip Kkrista izradio Marino Gropelli

Franjevačka crkva, unutrašnjost

Andrea Buffalini • • • Gradska prvostolnica izgrađena je između 1671. i 1713. prema projektu rimskog arhitekta Andree Buffalinija (gradnju dovršio domaći majstor Ilija Katičić) u baroknom stilu To je trobrodna bazilika s uklopljenim transeptom i kupolom nad križištem u čijoj su izgradnji i dekoraciji sudjelovali i domaći majstori među kojima se ističu rečeni Ilija Katičić te kipar Marin Radica koji je na prijelazu iz 19. u 20. st. izradio kip sv. Vlaha u niši na pročelju crkve i kipove svetaca na balustradama krovnih terasa iznad bočnih brodova crkve U Prvostolnici je nekoliko vrijednih mramornih oltara između kojih se mogu izdvojiti: Oltar na sjevernom zidu transepta – autora Carla degli Frangija - oltar “Sv Bernarda”- izveden u prvoj polovici 18. st. u zrelom kasnobaroknom stilu – višebojne intarzije - zvan Đorđićev oltar Oltar na južnom zidu transepta - rad nepoznatog autora koji je u raskošnom stilu zrelog baroka, 1758. , uspješno izveo jedan od najljepših oltara u Dubrovniku uopće - oltar “Sv. Ivana Nepomuka” –oltar je sav izrađen od ljubičastog mramora.

Andrea Buffalini, Katedrala, 1671 – 1713.

Katedrala, unutrašnjost i pročelje

Katedrala

Andrea Buffalini, Dubrovačka katedrala

Oltar krstionice u dubrovačkoj katedrali

Dubrovačka katedrala, oltar Sv. Ivana Nepomuka, nepoznati autor, 1758.

Dubrovačka katedrala, vanjska skulptura, Marin Radica, kraj 19. st.

Marin Radica, Sv. Vlaho, kraj 19. st.

Isusovačka crkva i kolegij • Jednako vrijedan barokni doprinos gradskoj cjelini je i crkva Sv. Ignacija izgrađena između 1699. i 1725. prema projektu znamenitog rimskog arhitekta Andree Pozza • Crkva je dvoranskog tipa s bočnim kapelama, a krasi je vrijedna fresko-dekoracija svetišta koju je s iluzionističkim impetusom, produbivši prostor apsidalnog dijela crkve u nedogled prema nebeskim visinama, 1738. naslikao španjolski slikar Gaettano Garcia • Pred crkvom je uređen omanji trg na kojem se smjestilo barokno zdanje Collegium Raghusinuma, isusovačkog učilišta (Canali i Ranjina, poč 18. st. ) • Od trga se prema trgu Ivana Gundulića spušta slikovito barokno stubište, uspješni rad rimskog arhitekta Pietra Passalacque (1735. ).

Isusovačka crkva, Dubrovnik. Andrea Pozzo, 1699 – 1725.

Gaetano Garcia, Apoteoza Sv. Ignacija Loyole, 1738.

Canali i Ranjina, Collegium Ragusinum

Stepenište prema isusovačkom kompleksu, Pietro Passalaqua, 1735.

Giulio Cerutti • Baroknom vremenu pripada i obnova glavne gradske ulice Place – Straduna za koju je neposredno nakon potresa iz 1667. projekte napravio rimski inženjer Giulio Cerutti • Cerutti je Placu u urbanističkom smislu postavio ingeniozno • Zamislivši neveliki otklon pravca protezanja kuća na desnoj strani Place udesno od simetrale ulice, od Široke ulice prema gradskom zvoniku, prostor Place učinio je dužim i širim, scenično izvanrednim • Skladu cjeline i ukupnosti dojma, pak, pridonijela je odmjereno profilirana arhitektonska plastika na pročeljima s obje strane Place izgrađenih kuća koja je više rezultat zahtjeva dubrovačkih vlasti nego li arhitektovih htijenja i namjera

Placa na početku 20. st.

Placa

Gaetano Garcia, 1738. • Gaetano Garcia jedan je od rijetkih baroknih slikara u Dubrovniku vrijedan pažnje • Nadareni Španjolac je u najboljoj maniri baroknog iluzionizma vješto i s osobitim smislom za živa i raspjevana koloristička rješanja oslikao apsidalni prostor Isusovačke crkve • Riječ je o fresko-dekoraciji s prizorima: “Apoteoza sv. Ignacija Lojolskog”, “Susret Sv. Ignacija sa Sv. Franjom Ksaverskim i Sv. Franjom Borgiom”, “Sv. Ignacije Lojolski u nebeskoj slavi”, 1738. • Izuzev Garcie, drugi angažirani slikari tek su popunili prazninu i odradili postavljene im zadače rutinski i bez znatnijeg kreativnog razmaha

Gaetano Garcia, Apoteoza Sv. Ignacija Loyole, 1738.

Rafo Martini (1771 -1846. ) Odlazi 1789. u Rim, a 1795. vraća se u Dubrovnik. Naslikao je portrete šestorice uglednih Dubrovčana (izgubljeni) Portret Pavla Franje Papisa

Klasicizam • Stjegonoša lokalnih slikarskih nastojanja u 19. st. bio je talijanski slikar Carmelo Reggio (iz Palerma) koji je, klasicist po stilskom opredjeljenju, u Dubrovniku djelovao od oko 1800. do 1819. • Slikao je oltarne pale i druge slike za dubrovačke crkve - "Sv. Josip Kalasancije među djecom i Bl. Dj. Marijom", za sjemenište u Dubrovniku, "Sv. Nikola" za istoimenu crkvu u Cavtatu i sl. • Slikao je i brojne portrete dubrovačke gospode tog vremena – “Portret Luke Stullija", “Skupni portret Obitelji Andrović", portret "Konzula Miha Milkovića" i dr. • Reggio je neprijeporno posjedovao vještinu i kreativni zamah koji nisu bili zanemarivi, no njegovo je stvaralaštvo u dobroj mjeri bilo podređeno zahtjevima naručitelja kao i stilskim i ideološkim sustegnutostima koje mu je uvjetovala njegova svećenička pozicija

Carmelo Reggio U Dubrovnik je došao oko 1800. g. , i ostao do kraja života (oko 1812. ) Portret Francesce Andrović

• • Osim Carmela Reggia okvire prosječnosti nadrastao je i domaći slikar Rafo Martini koji se kao stipendist Dubrovačke Republike školovao u Rimu, kod Mengsova sljedbenika Antona Marona, i po povratku u Dubrovnik (1795. ) od 1808. -1821. djelovao kao nastavnik crtanja u dubrovačkom liceju; od 1821. 1839. Martini je boravio u Splitu, odnosno u Solinu gdje je bio imenovan podinspektorom solinskih iskopina pri tek osnovanome Arheološkom muzeju. No, ni C. Reggio ni R. Martini nisu u biti bili slikari značajnijeg formata, ili barem to nisu bili u onoj mjeri kojom mjerimo umjetničke domašaje Nikole Božidarevića, Mihajla Hamzića, Vicka Lovrina, Gaetana Garcie i drugih slikara Renesanse i Baroka čija su se djela mogla naći u dubrovačkim prostorima. Međutim već i samo ostvarenje kontinuiteta u vremenu skučenih duhovnih prilika i političkog i gospodarskog posustajanja Grada značilo je mnogo Bio je to dokaz prikrivene vitalnosti i vjere u kulturu kao medij izbavljenja i stvaranja autohtonih vrijednosti jer su se baš u razdoblju klasicizma, rastom i afirmacijom nacionalnih težnji kao i okretanjem društvenih vizura prema preporoditeljskim intencijama, postavili snažni temelji umjetničkim događanjima koja su uslijedila u drugoj polovici 19. st.

Ljetnikovac Ivana Marinova Gučetića – Gozze, Trsteno Neptunova česma, 1736.